Stalna na tom svijetu samo mijena jest: publicistika za um i dušu

U svijetu koji se stalno mijenja i postaje složeniji u svojim međuodnosima potrebno je kritički osvrnuti se na političke procese i društvene promjene. Za to je dobrodošla knjiga Geopolitika XXI. stoljeća. Društveni izazovi i međunarodne ravnoteže (Tim Press, 2024). Autorice Sanja Vujačić i Jadranka Polović vrsne su politologinje i geopolitičarke koje su sabrale svoje znanstvene i stručne tekstove nastale od 2017. do 2024. i objavile ih u ovoj kritici modernosti koja se rastače na postmodernističko kognitivno vrludanje i homogeniziranost kulture kroz transhumanizam. Među društvene izazove 21. stoljeća autorice uvrštavaju odnose žene i muškarca, progresivizam, transhumanizam i posthumanizam, demografske izazove, terorizam i imigraciju, populizam, te socijalne, ekonomske i pandemijske krize. Britko daju svoja viđenja na ove teme, zalažući se za humanističke i modernističke vrijednosti utkane u nacije. U drugom dijelu knjige autorice najviše govore o Ukrajini te o zatvaranju Europe u svoje liberalno jednoumlje, što rezultira dugoročnom krizom Europske unije.

Izd. Disput, Zagreb, 2024.

Izd. Školska knjiga, Zagreb, 2025.

Izd. KS, Zagreb, 2024.

Snaga vatikanske diplomacije

Nadbiskup Nikola Eterović jedan je od najdugovječnijih hrvatskih diplomata u službi Svete Stolice. Njegova najnovija knjiga Tiha moć. Diplomacija Svete Stolice (Kršćanska sadašnjost, 2024) prikazuje snagu vatikanske diplomacije kroz osobni uvid u diplomatsku snagu površinom najmanje države na svijetu. Eterović piše trezveno i činjenično o utjecaju Svete Stolice, napose u pitanjima u kojima je i sam sudjelovao. Služio je trojicu papa: Ivana Pavla II., Benedikta XVI. i Franju, i za svakoga od njih daje dubok uvid u proces donošenja odluka i diplomatske napore u često bremenitim povijesnim događajima.

Autor piše o slomu komunističkog sustava u Europi, odnosu Svete Stolice i Njemačke (gdje je trenutno apostolski nuncij), te o odnosima Svete Stolice i Ukrajine, koju Eterović proglašava ekumenskim laboratorijem, jer se na tlu Ukrajine pokušavaju pronaći poveznice kršćanskog Istoka i Zapada, ponajviše kroz iskustvo grkokatoličke, odnosno unijatske crkve. U dijelu o Svetoj Stolici i Hrvatskoj, Eterović opisuje dokumente i događaje koji su doveli do priznanja neovisnosti Hrvatske, te osobito diplomatskim podvizima Jean-Louisa Taurana i Angela Sodana. U službi pape, Eterović opisuje svoje iskustvo pripreme dolaska pape Ivana Pavla II. u Hrvatsku i papin odnos s Franjom Tuđmanom. Značajan je prostor dan i Papinskoj crkvenoj akademiji, konkordatskom pravu, Crkvi u svijetu i sinodalnoj crkvi, gdje autor opisuje svakodnevni rad vatikanske diplomacije.

Sociološki pogled na hrvatsko društvo

Dugo se u Hrvatskoj nije moglo naići na kvalitetnu i sveobuhvatnu sociološku analizu naše domovine iz pera hrvatskog sociologa. Tome je doskočio Ivan Burić koji u svojoj knjizi Sociologija hrvatskog društva – procesi i strukture u suvremenom hrvatskom društvu (Jesenski i Turk, 2024) daje stručan pogled na Hrvatsku od 1991. do 2023. Burić smatra da je 2013. godina ključna prekretnica jer je ulaskom u EU Hrvatska ostvarila većinu nacionalnih ciljeva. Istovremeno, Hrvatska je doživjela golem demografski gubitak, a nije iskorijenila korupciju i klijentelizam, što je posljedično dovelo do pada povjerenja u društvene institucije. Stratifikacija hrvatskog društva obilježena je homogeniziranjem društvene većine, smanjenjem razlika grada i sela, ali i izrazitim odvajanjem elite moći. Dobrohotnost i univerzalizam su glavne odlike hrvatskog društva, a slijede ih postignuća, ambicioznost i otvorenost za promjene. Građani su najviše prigrlili nekoherentni liberalizam, koji je opisan ekonomskim etatizmom i neoliberalnom ekonomskom orijentacijom. Hrvatska je zemlja kontinuirane individualne religioznosti, ali je primjetan pad crkvene religioznosti (21,1  % 2018. naspram 25,3 % 1999). Zanimljiv je dio ove knjige i sociološki pogled na pandemiju bolesti COVID-19, kada se društvo bilo podijelilo na zagovornike slabijih i oštrih protupandemijskih mjera. Knjiga je izniman doprinos budućim istraživačima jer spaja niz socioloških istraživanja u jednu cjelinu i daje jasnu odrednicu socioloških kretanja u  razdoblju od 30 godina.

Izd. TimPres, Zagreb, 2025.

Izd. KS, Zagreb, 2024.

Izd. KS, Zagreb,
2024.

O odnosu Biblije i književnosti

Biblija je sveta knjiga kršćana koja se često proučava književnom analizom. No, teorija književnosti često zaobilazi Bibliju kao izvor interesa za književnost i plodnost biblijske poruke. Kao veliki prilog tome, Krešimir Šimić nudi svoju knjigu Književnost, i nešto više. Biblija-Književnost (Disput, 2024) kao metodološki i teorijski okvir proučavanja odnosa Biblije i zapadne književne kulture. Biblija je književnost, tvrdi autor, ali i nešto više od književnosti. U polje interesa odnosa Biblije i književnosti Šimić uvodi tekst, kanon, svijet, tijelo. Opisan je proces kanonizacije Biblije, kao i počeci književne teorije vezane za Bibliju, koja se počinje gledati kao golem korpus narativnih tehnika, retoričkih tropa i figura, pjesničkih invencija koje treba podvrgnuti preciznijoj analizi, osobito nakon nastanka protestantizma. Autor uključuje cijeli niz filozofa, teologa, teoretičara književnosti kroz koje proniče u „višnja značenja“ Otajstva koja daju smisao umjetnosti riječi.

Migracije su oduvijek postojale i uvijek će biti odrednica ljudskog društva. Kakve posljedice migracije imaju po hrvatsku naciju opisuje Tado Jurić u knjizi Suvremene migracije i opstanak nacije (Školska knjiga, 2025). Autor progovara o slučajnim ili upravljanim velikim migracijama i njihovim pozitivnim i negativnim stranama, i o tome kako se na migracije gleda iz desnog, lijevog i srednjeg političkog puta. Nadalje, migracije utječu na sigurnost države, društveno povjerenje, društvenu strukturu i promjene unutar političkog sustava. Jurić raspravlja o tome koliko su vjerodostojni demografski podaci u Hrvatskoj i EU, te preporučuje novi način obrade velikih podataka o useljavanju u Hrvatsku i integraciji useljenika. Pritom se pita pobjeđuje li kapital demografiju i nije li uvoz jeftine radne snage zapravo koncept gušenja cijene rada u EU. Tadić također proučava temu integracije stranih radnika, kako su migracije utjecale na hrvatsku povijest, te kako mijenjaju hrvatsko društvo i identitet. Na kraju, i ne manje važno, Tadić daje svoje misli o tome kako bi trebala izgledati nova migracijska, integracijska i demografska politika Hrvatske.

Izd. Jesenski i Turk, Zagreb, 2024.

Samozatajni erudit s divnim
stilom pisanja

O Crkvi iskreno piše Anton Šuljić u svoje dvije knjige: Ni tamjan, ni dogmatika (Kršćanska sadašnjost, 2024) i Kroz odškrinuta vrata postmoderne (Kršćanska sadašnjost, 2024). Riječ je o dvjema zbirkama recenzija, kritika i ogleda autora koji je hrvatski svećenik, teolog, novinar, pisac, pjesnik, ravnatelj Tiskovnog ureda Hrvatske biskupske konferencije i pomoćnik ravnatelja izdavačke kuće Kršćanska sadašnjost i ponosit Pažanin. Sve relevantne teme u posljednjem desetljeću, pa i duže, Šuljić je predstavio u knjigama koje su ogled odnosa vjere i javnosti, u svijetu, ali ponajviše u Hrvatskoj. Šuljić nije tvrdokorni dogmatičar koji brani crkvenu zbilju zatvarajući njezina vrata. Naprotiv, ovu knjigu bi valjali čitati svi žestoki kritičari Rimokatoličke crkve općenito, a u Hrvatskoj posebno, jer se autor ne skriva iza crkvenih skuta kad je potrebno pokuditi institucionalne padove, ali i braniti crkveno dostojanstvo. Piše o suvremenim mijenama Crkve i o potrebi hrabrosti teologa. Dobar dio knjige recenzije su raznih drugih hrvatskih i svjetskih teologa, ali i povjesničara, političara, publicista. Šuljić puno piše o zaslužnim Hrvatima koji su obogatili hrvatsko kršćanstvo, odnosu prema medijima i neistomišljenicima.

Upravo je medijska aktivnost dovela autora u priliku da se susretne s mnogim crkvenim velikodostojnicima, a prema objavljenome, najviše su ga dojmile četiri gromoglasne šutnje prilikom posjeta pape Benedikta XVI. Hrvatskoj, pa je tako i naslovio svoj osvrt na posjet ovoga pontifeksa našoj zemlji. Šuljić je opisao i svoja sjećanja na Ivana Pavla II., kao i osvrt na knjigu o papi Franji. Jedan od zaista dojmljivih dijelova knjige Šuljićevi su osvrti i nekrolozi posvećeni, kako ih sam naziva, ljudima vjere i kulture, pa tako možemo čitati njegove riječi o Josipu Turčinoviću, fra Bonaventuri Dudi, Ivanu Golubu, Ivanu Grubišiću, fra Mirku Mataušiću, don Živku Kustiću, Darku Gašparoviću, Ivanu Devčiću i o. Bonu Zvonimiru Šagiju.

Druga knjiga eseja, recenzija, kritika i ogleda ima podnaslov Trak metafizičkih krijesnica u umjetnosti što dovoljno govori o temama koje se raspleću od sakralne i duhovne umjetnosti, do hrvatske duhovne baštine. Književni imaginarij zasniva se ponajviše na čakavskom jezičnom području, od kvarnerskih otoka do istarskih glagoljaša. Duhovnost slike zasniva se na kršćanskom slikarstvu, ponešto zaboravljenih djela s hrvatskog tla, a autor piše i o ikonama i zavičajnom slikarstvu. Prostori oduhovljenog zapisi su o crkvama i samostanima na kvarnerskim otocima. Sve zajedno odaje samozatajnog erudita s divnim stilom pisanja.